Ovo je priča o čoveku koji živi na 20km od Černobilja i ne planira nikada da ode odatle.
Foto – pagethree.hatenablog.jp
Svet se iznenada seti Černobilja svakog aprila, baš na godišnjicu te čuvene nesreće. Za neke ljude, posledice ovog strašnog događaja ne predstavljaju samo novinski članak, temelj za neki scenario ili samo priču, već je deo njihove svakodnevnice. Pričamo o ljudima koji su se vratili u svoj rodni grad i pored radijacije koja je očito prisutna na tom prostoru.
O tim ljudima su pisali Dejvid Mun (profesor istorije na Univerzitetu u Jorku i ekspert za ruralni život u Ruskom Carstvu) i Ana Olenenko (profesor istorije na Nacionalnoj Akademiji u Ukrajini) koji su inače svoje članke o Černobilju pisali i za “New York Times”.
Foto – Pixabay
Oni su 2016. godine radili intervju sa čovekom koji živi u Černobilju i ne planira da ode iz njega. To je Ivan Šamjanok (80).
Ivan živi u svojoj kući koju je sagradio još 1958. godine u selu Parišev, negde 20km od zloglasne nuklearne elektrane i centra tih događaja od 26. aprila, 1986. godine.
Za svoje godine ovaj čovek izgleda zdravo, a pomažu mu i sinovi koji ponekad dođu kod njega. Kada se prisetio tih događaja iz 1986. godine, pomenuo je da su orali i kosili travu i da “niko ništa nije znao”. Vlasti su, kako on kaže, tada tvrdile da “nema razloga za brigu”. Međutim, šest dana nakon događaja, selo je evakuisano.
Foto – pagethree.hatenablog.jp
Ivan je poneo sa sobom tada nešto malo krompira jer su im rekli da se vraćaju za 3 dana. Vlasti su im odnele, pobile, i popalile svu stoku, a deca iz vrtića (uključujući i njegovog sina) odvedena su u letnji kamp na Krimu.
Nakon godinu i po dana Ivan se vratio kući jer nije mogao da izdrži u tuđini. Kaže da je bio jedan od onih “srećnijih” koji su se vratili.
Foto – pagethree.hatenablog.jp
Selo je bilo zatvoreno od strane vojske. Nije bilo opljačkano. Vojnici su “očistili” sva polja, bašte i ulice. A oni koji su se vratili su počistili svoje kuće i svoja dvorišta. Kada su ga pitali kako je smeo da se vrati obzirom na smrtonosnu radijaciju, on je odgovorio: “A šta sam drugo mogao da uradim? Ja sam ovu kuću sagradio i ja živim u njoj.”
Foto – Pixabay
Vratio se, inače, da bi radio kao čuvar nuklearne elektrane i okoline. Penzionisao se sa 55 godina negde u ranim 1990′ godinama. Pre toga radio je u nuklearnoj elektrani, a pre nje na državnoj farmi. Od kako se penzionisao, Ivan i njegova suprugu, koja je preminula prošle godine, su živeli od svoje bašte.
Foto – pagethree.hatenablog.jp
On i dalje uzgaja kupus, paradajz, krastavac, šargarepu, krompir, i pasulj u svojoj bašti. Skuplja pečurke, bobice i medicinske biljke iz šume. Postoji i neka mobilna prodavnica koja dolazi do njegovog sela svakog petka i donosi hranu, kućnu hemiju i osnovne potrepštine koje on i preostali stanovnici tog naselja kupuju od penzije. Struju dobijaju od države i naglašava da nisu morali da je plaćaju 2 godine nakon povratka.
Foto – pagethree.hatenablog.jp
Vodu izvlači iz svog bunara, ima mobilni telefon, televiziju i radio. Ostao je u kontaktu sa spoljašnjim svetom i redovno ga posećuje sin.
Ukrajinske vlasti tolerišu te starije povratnike i pružaju im sve vidove socijalne zaštite, međutim, mlađima je naređeno da napuste to područje.
A radijacija?!
Ivan je objasnio da su dolazili ljudi sa gajgerovim meračima i da su ispitivali radijaciju. Kaže da je radijacija sada u tom području na sasvim normalnom nivou. Spomenuo je i neke “čepove” koje on može da oseti. Kaže da usta počnu da se suše i da se nekako ta radijacija oseti u vazduhu iako ne može da je vidi. Kaže i da kosti počnu da bole kao da vam ih neko udara čekićem.
Foto – Pixabay
Oko 117,000 ljudi je evakuisano iz “zabranjene zone” na proleće 1986. godine. Oko 2,000 ljudi (većinom sredovečnih i starijih) se vratilo u zonu 1988. a od tog broja je danas živo njih 200. Samo još jedna osoba, jedna starija žena, još uvek živi u tom selu, Pariševu.
A kako svet bude obeležavao naredne godišnjice na tom prostoru će biti sve manje ljudi poput gospodina Ivana Šamjanoka.