Jedan crtani film je generacijama unazad vaspitavao decu i učio ih da poštuju ono što imaju. Svojom tužnom pričom o dvoje siromašne, ali veoma vredne i brižne dece, pokazao je i kako ljubav roditelja i saosećajnost neznanca mogu puno da znače. Mora da se sećate tog filma, makar negde duboko u svojoj podsvesti. Kratkometražni crtani film je snimljen davne 1936. godine i deo je kolekcije Color klasika Max-a Fleischer-a i distribuiran od strane Paramount Pictures-a.
Film je toliko emotivno težak da su neki moderni distributeri odlučili da izbrišu početnih 3 minuta filma jer bi “bili previše teški za današnju decu”. A koji je to film?
“Negde u zemlji snova”.
A šta je to što je toliko teško u ovom filmu? Bolje je da postavimo pitanje kakvi su danas crtani filmovi… Živimo u svetu gde se najčešće bira strategija “kvantitet iznad kvaliteta”. Zato mediji biraju neke niže plaćene scenariste kako bi izbacili što više sadržaja ne mareći za kvalitet istog. Tako smo od legendarnih crtanih junaka koji su nas ujutru ispraćali u školu, a uveče želeli laku noć, došli do razmaženih, cmizdravih super herojina i feminiziranih “istočnjačkih” likova okruženih magijom i nasiljem.
Radnja filma
“Negde u zemlji snova” je crtani film emitovan pre 80 godina. Mi, koji smo kao deca puštali po neku suzu uz njega, sećamo se to dvoje dece koje u ritama po hladnoj ulici pribavljaju po neko drvo za ogrev, a usput na sekund zastanu pored izloga obližnjih prodavnica kako bi maštali. Trgovci su ih videli i hteli da im izađu u susret, s’tim što bi deca već nastavila put prema svojoj staroj oronuloj, ali čistoj kući. Tamo ih je željno čekala mršava mati sa po čašom toplog mleka i parčetom bajatog hleba. Deca su bila gladna, ali su isto tako bila i zahvalna svojoj majci i na tome što imaju. Oni su nas učili da poštujemo i ono malo što nam roditelji pružaju i da im pokažemo zahvalnost kako bi oni imali snage da nastave dalje i kako im ne bi slomili srce svojom nezahvalnošću.
Deca nakon večere odlaze na spavanje u svoje stare krevete i pokrivaju se ćebetom koje je više ličilo na mrežu nego na ćebe. Oni tako odlaze u zemlju snova u kojoj odeća raste na drveću, slatkiši padaju sa neba i putevi su od marmalade. Taj san ih napušta i oni se vraćaju u javu, gde ih čeka nešto čemu se nisu nadali. Oni trgovci su pronašli njihovu kuću i napunili je svojim proizvodima, a time pružili deci radost, koju su ona znala da cene. E, to je dobar crtani film sa dobrom porukom. Baš kao i dobri stari crtani poput “Duška, Paje Patka, Draguljčeta, Sofronija, Ptice trkačice” i drugih.
Da se podsetimo kako je ovaj crtani film izgledao.