Po zvaničnim podacima, na prugama Srbije se godišnje dogodi i do 200 nesreća. Na sreću, većina tih nesreća prođe samo sa materijalnom štetom, bez izgubljenih života. Međutim i sama brojka od 117 poginulih osoba u poslednje četiri godine je previše. Ima tu i nesmotrenih poteza od strane vozača koji prelaze prugu i kada je rampa spuštena, desi se da se auto pokvari baš na sred pružnog prelaza ili da se tu zarobi u toku gužve u saobraćaju. Mada ima tu i samoubica koji su zbog nekog razočarenja rešili da oduzmu sebi život, ali i onih koji su se neoprezno kretali preko pruga. Bilo kako bilo, u tim nesrećama ne učestvuju samo ti pešaci ili vozila i voz.
U vozu postoji i mašinovođa koji može vrlo malo da uradi kako bi izbegao takve nesreće. Za njega samo postoji kočnica. Nema levo, nema desno, nema nazad. On gleda direktno u žrtvu, nemoćan.
Foto – Pixabay
Skoro svaki mašinovođa ima nekog na savesti. Gotovo je nemoguće zaustaviti voz pre nesreće. Težina teretnog voza je oko 120 tona i da bi zakočio treba mu oko 1km. Putnički je manji i lakši pa mu treba oko 400 metara da stane. Ali sve zavisi i od dužine i vrste kompozicije.
Stres
Kog god železničara da pitate, ima neku priču o nesreći. Tako su stari železničari pričali kako je jedan mašinovođa osedeo za sat vremena.
Taj mašinovođa je bio na svojoj redovnoj liniji kada je ugledao automobil na sred pružnog prelaza. Svirao je i upozoravao vozača, ali se auto nije pokretao. U trenutku kada je već bilo kasno, mašinovođa je video kako vozač istrčava iz automobila a na zadnjem sedištu ostavlja kolevku. U tom trenutku je mašinovođa od jednom osedeo. Nije bio star.
Foto – Pixabay
Na sreću, u tom automobilu nije bilo bebe. Kolevka je bila prazna. Vozač je tek kretao po novorođeno dete u porodilište.
Vozilo je uništeno, lokomotiva je bila malo oštećena, a mašinovođa doživeo stres od koga teško ko može da se oporavi.
Procedura
Kada se ovakve stvari dogode mašinovođe prolaze kroz niz zdravstvenih pregleda radi utvrđivanja sposobnosti za dalji rad. Takvi pregledi su inače obavezni za sve mašinovođe na svakih godinu dana, a vozači autobusa prolaze kroz iste te preglede na 3 godine.
Foto – Pixabay
Prim. dr Dragoljub Filipović koji je čitavu svoju karijeru posvetio baš ljudima koji rade na železnici kaže da samo najzdraviji mogu da budu mašinovođe i da im se zdravlje pažljivo prati tokom cele karijere. On kaže da lekari kontrolišu svakog mašinovođu svakog radnog dana, pre ulaska u lokomotivu. Nije bilo slučajeva da dođu pijani na posao, ali je bilo slučajeva da se zabrani upravljanje lokomotivom zbog povišenog krvnog pritiska ili prehlade.
“Najvažniji stavovi na obaveznim pregledima su dijagnoze psihijatra i psihologa”, rekao je dr. Filipović. Dodao je i da su imali slučaj jednog mašinovođe koji je uvek odbijao da vozi na relaciji Lapovo-Velika Plana. Nije hteo na bolovanje, zdravstveno je bio u redu, ali mu se nešto dogodilo na toj relaciji i nije želeo da ide tim putem. Međutim, takvi zahtevi, u tom poslu, nisu mogući.
Foto – Pixabay
Da li se desi da neko padne testove?
Ljudi koji rade ovaj posao moraju biti fizički i psihički jaki. Međutim, niko od nas nije napravljen od čelika. Neki uspevaju posle velikih nesreća da jednostavno to stave u neki zapećak svog mozga i da nastave dalje. “Ako je nešto sumnjivo, radi se “baterija testova”. Nemoguće je varati na tim testovima, a pokušavaju mašinovođe i to, jer je razlika u plati za razne pozicije velika. Međutim, niko ne može da vara. Ako prođe test, a primeti se da je “slabije psihičke strukture”, zakazuje se još jedan pregled tri meseca kasnije. Ako padne na testu, nudi se nekoliko drugih poslova koji odgovaraju stručnoj spremi”, navodi dr Katarina Petrović, psihijatar.
Foto – Pixabay
Mašinovođe, zbog ovakve prirode posla, imaju beneficirani radni staž i u penziju odlaze sa 55 godina života i 45 godina radnog staža.